Sveti Zaharija i Elizabeta

Bili su, kaže sveti Luka, „oboje pravedni pred Bogom“ — stari svećenik Zaharija i njegova Elizabeta, oboje iz svećeničkoga roda, koji su u miru svoga doma u Ain Karimu ostarjeli noseći tihu bol: nisu imali djece. A onda je, dok je Zaharija prinosio kad u hramu, pred njim stao anđeo Gabrijel i navijestio mu ono što je već prestao i sanjati — sina. Zaharija je posumnjao, jer srce naviklo na razočaranje teško vjeruje u čudo, pa je zanijemio sve do dana kad se dijete rodilo; tada mu se, na ime Ivan, vratio i govor, i to hvalospjevom „Benedictus“ koji Crkva pjeva svakoga jutra. U njihovu je domu odjeknuo i Marijin „Magnificat“, kad je mlada rođakinja, noseći Isusa, pohodila Elizabetu — a dijete je u Elizabetinoj utrobi poskočilo od radosti. Tako su ovo dvoje starih ljudi, na pragu svojih dana, postali roditelji posljednjega proroka i prvi svjedoci zore spasenja. Sveti Zaharija i Elizabeta uzor su bračne vjernosti i strpljive vjere koja se ne umara čekati Boga. Spomendan im je 5. studenoga.