Sveti Izaija

Sveti Izaija najveći je od četvorice velikih proroka Staroga zavjeta. Djelovao je u Judeji u drugoj polovici VIII. stoljeća prije Krista, za vladavine kraljeva Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije. Potekao je iz ugledne jeruzalemske obitelji i bio savjetnik kraljevima. Neustrašivo je osuđivao društvene nepravde i idolopoklonstvo te pozivao narod da se s pouzdanjem osloni na Gospodina. Njegova knjiga, remek-djelo biblijskoga pjesništva, sadrži opomene, tužaljke i veličanstvena viđenja. Osobito su poznata njegova mesijanska proroštva o Djevici koja rađa Emanuela i o trpećem Sluzi Gospodnjem, koja kršćani čitaju kao navještaj Kristove muke i spasenja. Prema predaji, umro je mučeničkom smrću u vrijeme kralja Manašea. Crkva ga časti kao proroka koji je jasnije od drugih unaprijed vidio dolazak Spasitelja.